Drago

Drago

Странице

недеља, 20. новембар 2016.

Nova godina

Mala Marija,koja je ko zna kako upala u to društvo hipija,kaže da možemo kod nje da slavimo novu godinu. Dobro,skupimo se mi oko 19.30h kod stare robne kuće. Nema nje. Čekaj,čekaj... Pojavi se,kaže morala da čeka da joj ode brat sa devojkom na doček. Ona stanovala u nekoj zgradi blizu fontane,i dok smo se penjali gore,Razak nađe neke bačene gaće i obuče ih preko pantalona. Glupira se,vrti dupetom dok ulazimo u stan,a u stanu Marijina keva i mlađa sestra. Nije nama palo na pamet da stan nije prazan. Razak se krije,skida one gaće,mi se smejemo... A njena keva ovolike oči. Mislila žena dolazi ćerkino društvo,osmi razred,a mi svi duge kose,neki i brade,konjski repovi,marame. Verovatno smo joj ličili na zombije. Keva u crnini,skoro joj brat umro. Ništa,brzo se mi opustimo,alkohol,muzika,igra... Čiz pleše sa Marijom i napao da je poljubi,a ona se brani,nezgodno zbog keve. Ona žena samo gleda. Telefoniramo,razišli se po stanu,a Alek je zapeo da keva igra s njim. Ona jadna ne može da se odbrani,brat joj umro-neće žena da igra. Vidi da je Marija izgubljena,ali pokušava da spasi bar onu mlađu,pobegne u sobu,a u sobi Hica sa malom Furom na krevetu. Izašla je sa onim detetom,pre nego što su i ušli. Najrađe bi se pokrila ćebetom dok sve ne prođe. Ali vreme ima tu osobinu da se strašno produžuje kad hoćeš da ga skratiš. Morala je da dočeka jutro-jednom rukom stežući mlađu ćerku,a drugom se braneći od nastojanja da je razveselimo.             

петак, 18. новембар 2016.

Hleb i krofne

Bila je zima 1983-84,i pao sneg od 1,5m. Tada sam radio na farmi svinja u Banjanima i morali smo da kopamo tunele da bi ušli u objekte. Toliki su bili smetovi. Kako smo Nena i ja živeli od danas do sutra,mislim,šta kupimo danas to pojedemo,pa sutra opet. Ali zbog snega nije stigao hleb sa Uba,a ni prodavnice niko nije otvorio. Gledamo mi,prazan frižider,ima 200grama brašna za zapršku,ništa drugo. Ništa,opremim se i pođem kod prijatelja Miše,na drugi kraj sela,ima oko 2km,ali meni je trebalo 4 sata da odem i vratim se.Doneo ja slaninu,kiseli kupus,brašno,jaja,mleko,kvasac u kolačičima. Stavimo da se kuva kupus sa slaninom i Nena uzme da umesi hleb prvi put u životu. A sa tim kolačičima kvasca koje na selu prave,testo mora duže da stoji da bi naraslo. Ništa,stavi ona da se peče hleb. Gotov kupus,postavljeno,i onako malaksali od gladi izvadimo hleb,a on malo izgoreo a testo nije naraslo uopšte. Onako,izgleda kao fritzbi,a ima samo dve kore,sredinu jok. I tvrd brate,ko kamen. Polomimo ga mi,podelimo,krca ko da jedeš čašu. Kad završimo ja kažem-Ženo,od sad ja mesim leba. I stvarno jesam,pa i dan danas. A krofne sam obožavao,uzeo sam recept od našeg kuvara sa farme. Jednom mi se prijedu oko 22h i ja umesim,onako jedno 20 komada. Nena me samo gleda šta radim,već smo bili legli,kaže-Ne moraš da se izvlačiš od seksa,evo lezi,neću ti ništa-zeza me. Ja sve cupkam oko onog testa i čini mi se dosta je naraslo. Pravio sam one sa rupom,moj moto je bio-Je*eš krofnu bez rupe. I ne mogu više da čekam ubacim u vreo zejtin i sve iznad njih,kao da ih požurujem. A njima se uhvati kora,pa tek od toplote testo unutra počne da raste. Kad će da pukne prva,ko metak,isprska me onaj vreo zejtin po licu,a krofna skoči jedno 3 metra,na drugi kraj kuhinje. Ja se odaljim malo,držim se za oči,Nena ustala,prestravila se. Okvasila krpu i stavlja mi na lice,a iz tiganja pucanj i druga krofna skoči blizu prve. Mi pobegnemo u sobu. Uzme Nena neko ćebe,cela se pokrije i skloni tiganj,a sve tiho psuje-Jebale te krofne. Bilo mi je lice flekavo dve nedelje,stavljao sam jomelop i ožiljci nisu ostali,ali sećanje jeste.

Mala žrtva za normalno funkcionisanje grada

Ispred skupstine grada, Hoću da te zamolim, Da nešto učiniš, Možda već i sama znaš, Neko ti je rekao, Ili si čula šapate, Pa ih zaturila u površne fioke mozga,Vidiš ove zbunjene ljude oko nas, Smeteni su i sapliću se, O nevidljive strune, trotoara, Zakasniće na sastanke, Neće popraviti usisivače, I aparate za kafu, Saobraćaj će biti u haosu, Hlebovi će zagoreti u pećima, Pice neće imati ko da dostavi, Pa te u ime građana molim, Da skloniš taj uvojak sa oka, Koji ometa grad.                          

Predrasude

Da li nam predrasude smetaju da živimo opuštenije i srećnije? Siguran sam da je tako. A nekad nije bilo. Ćale mi je penzionisan kao poručnik,onih turbulentnih godina. Imao je samo 4-5 godina staža,pa shodno tome,minimalnu penziju koja nije bila dovoljna za život. Zbog toga je počeo da se bavi obućarskim zanatom,koji je izučio pre rata. Uživao sam kao klinac da boravim u radnji u kojoj je radio sa nekim Žikom Jojićem. Tu se okupljalo najrazličitije moguće društvo : Buda ciganin-svirač u orkestru radio i tv Priština,Rade glumac-glumac prištinskog pozorišta,mesar iz susedne mesarske radnje,saobraćajac čijeg se imena ne sećam,Bora doktor-mislim da je bio hirurg u bolnici,vlasnik obližnje kafane,i Zaga-studentkinja iz centralne Srbije,kojoj su besplatno popravljali cipele,a i često svi skupljali lovu da bi joj pomogli da plati stan. Stalno su pravili neko zezanje,umesto kupljenog mesa zapakovali bi neke stare cipelei stavili nekome da odnese kući. A jednom je Zaga otišla kod Bude kući,dok je ovaj bio u radnji. On je imao devetoro dece,a živeli su u jednosobnom stanu. Gužva. Izađe njegova žena,a Zaga pita da li tu stanuje Buda Savić. Stanuje. Onda ona ispriča ženi kako joj je majka rekla da joj je to otac,pa ako hoće da ga upozna neka ode na tu adresu i nađe ga. Žena se ispametila,sva drhti,ode unutra,vrati se,gurne Zagi u ruku neku lovu,kaže-Ćerko,nemam više,molim te idi,ako sinovi čuju-ubiće ga. Buda ode kući iz radnje i vrati se raščupan,isterala ga žena iz kuće,priča kako bila neka ludača i rekla da mu je ćerka. Ovi ga ceo dan zezali - Pa jesi li? - Nisam,života mi. - Možda si bio pijan na nekoj svirci... Posle morala da ide Zaga da vrati lovu i objašnjava ženi da je bilo zezanje,ova nije htela da ga pusti u kuću. Uživali su u druženju,ali mislim da takvih društava više nema,neprikladno je da se druže doktor i čistač. Ne vidimo ljude,već zvanja i etikete. Nažalost.

четвртак, 17. новембар 2016.

Crtica iz Prištine

U to vreme smo izlazili u kuglanu. Još nije bilo kafića u Prištini,a u kuglani je bilo šareno društvo-sa svih strana. Neku moju rođaku Bilju bio napao neki Albanac-da se zabavljaju. On bio neki sitan kriminalac Labjanin. Tako smo zvali ove iz brdskih predela od Podujeva do Prištine-po reci Lab. Bilja prestravljena,kažem joj da ne brine,ispratićemo je kući,pa nek ne izlazi nekoliko dana. Ali bilo je lakše zamisliti nego izvesti. To je bilo društvo hipija,ljudi su protiv nasilja. Ono i ja sam,al ne dam na sebe. Počnu da se izvlače i na kraju ostanemo Razak (student slikarstva iz Iraka),Guza (Gzim-Albanac) i ja. Vidimo da nam batine ne ginu,ovih ima 7-8. Ali,na sreću,Razak vidi neke Albance iz kraja u kom stanuje i oće oni da nam pomognu,ima ih 5-6. Kažu vi pođite sa njom i ne brinite ništa. Krenemo mi,Labjani za nama na 5-6 metara,a za njima izađu ovi Razakovi. Stignu ih i počnu da se raspravljaju,a mi nastavimo na autobus i u Kupusište-tamo je Bilja stanovala. Prošlo. Sutradan u kuglanu,a tamo onaj Labjanin,a dođe i Bilja. Ja poludeo,vičem na nju,najrađe bi je ostavio,pa nek joj radi šta oće. Ali gde ćeš to. E sad smo sami Razak i ja,nikog nema. Ja se mislim,e da mi je sad ono društvo iz bloka-Zdena,Boban,Mustafa... Oni nisu bili protiv dževe nikad,valjali bi mi sad. Ništa,kažem ja da ne idemo na bus,jer će i ovi za nama,a kad siđemo u Kupusište,tamo nema žive duše-periferija. Smislim ja plan da idemo preko semafora do nekog prolaza između zgrada,da ih ja tu malo zadržim,a Razak i Bilja kroz prolaz do nekih studenata koje smo znali. Da se tu zadrže sat-dva,pa da odu kući. Pošli mi,ovi naravno za nama na desetak metara. Dođemo do prolaza i Bilja i Razak skrenu,a ja se okrenem prema ovima i stavim ruku pod jaknu. Nemam ništa,jbg,nisam se nadao,a otkad sam u društvu hipija nisam ni nosio nikakvo oružje. Ali ovi zastanu,gledamo se 5-6 sekundi. Oni naprave korak prema meni,a i ja korak prema njima. Zastanu opet 3-4 sekunde. Pođu opet oprezno,a ja računajući da je prošlo dosta vremena i da su ovi na sigurnom - zaždim na drugu stranu,prema Mikro Naselju-ne bi me stigo ni Majkl Bolt. Ovi me ostave posle 50 metara,ko će da juri budalu. E sutradan mi pričaju Bilja i Razak,kako su otišli do Kupusišta. Iz tog Trećeg bloka do Kupusišta su bile samo njive i livade. Krenuli oni,al uplašeni,i Razak dođe na "genijalnu" ideju da se maskiraju. Iskidaju neko granje i idu desetak metara,pa onda stanu,podignu one grane i osmatraju. Mrkli mrak,nema svetla nigde. Kaže Razak-Pravimo se kao drvo. Zastajali tako na svakih 10-15 metara i imitirali drveće. Umirao sam od smeha. A sutradan sam pozvao Rikija,bratovog kuma-Albanca. On nije bio nekakav probisvet,ali je bio poštovan od istih,pa je doveo grupu Naim-Ćora da nam pomogne. Naim-Ćor je bio vođa jedne grupe kriminalaca srednjeg ranga u to vreme,i došli su u kuglanu skoro trideset njih. Za njih je to bilo pitanje teritorije. Okružili su ove,seli Riki i Naim-Ćor kod njih,razgovarali. Ovi su otišli i nisam ih nikad više video.